Nek’ zbog mene jednom zvona zazvone

Koliko god da sam tražio odgovora nema.
I nikad mi nije bilo jasno
što se vasiona u mene zaklinje,
kad i sama ne vjeruje u vječitu ljubav,
čovjekove nade – te smiješne sudbine.
Nek’ zbog mene jednom zvona zazvone!

Nekad u nekoj budućoj čaši
usuće piće koje će zamirisati na mene.
Isjeće će meze od moje prošlosti
i pričaće priče, kako su me nekim čudom
voljele neke silne žene.

Priča o meni krenuće lako kao pero,
i biće sve glasnija, kao da je nadmetanje.
Tu će se čuti da drumom nisam išao,
već da sam oblacima kočije tjer’o.
I kako sam skupio sve poraze u jedno priznanje.
I tad kao i sada će tvrdnje kupati vinom
baš oni koji su me ovakvog poznavali najmanje.
Nek’ zbog mene jednom zvona zazvone!