Sad me kuneš
da kroz snove
sanjam
neke snove nove
i da dane
svoje bacim
tu gdje noći
plave plove.
A sanjala
ni ti nisi,
da ja nisam
tu gdje ti si.
Možda ti se
učinilo
jer je nebo
laži snilo.
Ne kuni me
i onako
nisam htio
ja ovako.
Mislio sam
da me voliš
čvrsto,
jako,
bosonogog,
baš ovakog.
Vjerov’o je
vjetar plavi,
što mi živi
tu u glavi,
da ćeš moći
da zažmuriš
i ti mene
da sačekaš,
da ne juriš,

da ne žuriš.
Tek sad vidim
vrlo lako
sve je bilo naopako.
I to naše lako zbogom
ćuškam putem
bosom nogom.
Ljubav nije
čaša vode
što zbog žeđi
grlom ode.
Njoj mi nismo
ni dorasli
zbog toga je
nismo spasli.