Tankim vjetrom listam sve ljubljene usne
tad me misli uzavrele povedu za ruku…
U nove mi bore, stari talas pljusne
pa uplovim tiho u nadanja luku.

Kad daruješ – ćuti!
To prvo nauči!
Neka taj, kom pokanjaš, sluti od koga je.
Nek preslatka vjera nekom slutnje muči.
Poklon – to je pregršt smijeha i izdaje.

Ja sam svakom putokazu okrenuo leđa.
Sav bijah smisao koji nadom blista.
Kud sve nisam letio, srećnu da te nađem…
Sivom moru šapnuo suncem da zablista.

Poklon ne postoji ako nije iskren.
Dar iz čistog srca – svijet je za sirote.
Često oči poklone najsjajniji biser
sa dovoljnom cijenom da spere sramote.

Svoje tijelo pokazaćeš nekoj drugoj sobi
ta svjetlost po tebi nisu ruke moje.
Sakrivena strast ćutaće u tvojoj garderobi
i ta čudna spoznaja da smo od tad dvoje.