Noć će jutro izdati tek kad sunce grane,
jer ljubav I mržnja istom bojim cvjeta.
Nema tog prostora koji u mislima ne moze da stane,
i nije se rodio Bog što može Bogu savjet svoj da da.

Ima mnogo praznog u ljudskoj vječnosti,
Kad pjeva tuga to ćutanje priča.
Starost željno daje savjete mladosti
Kroz okruglu kockicu što bore golica.

Savjest kada pita dva su odgovora
i premnogo bolova stopalima plovi.
Svi putuju s nadom, nju sam Bog dariva,
život koji snivaš, mjesecom se lovi.

Vrijeme se I meri samo ljudskim bolom,
koliko mu ostaje padova I nadanja.
I ja budim zore za slomljenim stolom
da nazdravim danima za nova stradanja.