Kajanje je kantar što čovjeka mjeri,
samo zvijezde lako drže rastojanje.
Ni zvonik na crkvi ne zna snagu vjeri,
moj bol pravi lađu za to putovanje.

Ja sam tebi vjeran od kad tebe nemam…
Stiska me hladnoća tog zova planine.
A u satu oživjelo sve sto vrijeme sprema,
tad se borim da nadanjem ispunim praznine.

Očajanja zavežu čvorove beznađa
i sapun se istanji koji obraz čisti.
Kolijevki ja čitam bajku mojih svađa,
jer u ratu dobijenom uvek gube isti.

Vječito ja stradam-više se ne bojim.
Po dnu torbe preturam dan kojem se nadam.
Ramena mi slana što teretom znojim.
Želje lete visinama mog dubokog pada.

Zaludne su granice da te sebi branim.
Rane svih ratnika moju patnju bole…
Želim da sam koral, ljepotu da hranim,
ratove da zabranim kad se dvoje vole.