Tamo gdje nema, onog koga voliš
neka samoća i pohlepa vlada.
Nekog kog nemaš, koga i sad moliš,
baš tu je nastala, posljednja nada.

Usne su ljubile, a dani znali,
velike slutnje istine skrile.
A noći bježale u zagrljaj mali,
jer one su ljubavi, već ljubav i bile.

Tih mladih dana, stario sam često.
samoći sve dao, da pruži i uzima.
Bježao i vraćao se, na ljubavno mjesto,
nadao se susretu, što vrijeme otima.

Zato, danas nemam, volje da te volim,
da na astal bijeli, sve tebi ostavim.
želja to je jaka što je naprestano molim
da osjećaj pamti, pa da zaboravim.