Skupljam kiše da ja jednom ulice pokvasim.
Rugaju se nadanja što sam te odbranio.
Duša ima sto prostora, a gdje da te skrasim?
Bez prestanka ti se rađaš gdje god da sam te ranio.

Zašto svud u meni stalno ljudi žive?
Dal’ su smrt i život iste polovine?
Je li savest pravac te linije krive?
Razlog zašto crnoj boji prijaju bijeline.

Osjećaj je prazan prostor kad ljubavi nema,
niko nikad nije čuo kako želja raste.
I zidanje mog života san je kojii drijema,
tiho kiše šapcu strehi kad odlaze laste.