Šta ako sam osuđen na bezdan i samoću
u nemirnom moru smiren ću da žmurim
i uzeću ružu opet koju hoću,
i ostaću trijezan u pijanoj turi.

Ako srce moje nađeš, i ti na tom putu,
iz zemlje da nikne jedno malo nebo.
Ti zakrpi tvoj dzep, al’ na mom kaputu
jer je moj zagrljaj samo tebi trebo’.

Sem duše, ja nemam ništa što je vrijedno,
a tamo je svijet tri put prešpartan.
Šta će meni troje? Kad ja nemam jedno,
jer život je buđenje, noć i jedan dan.

Starost nije bolna, bolna je praznina,
ruka je mašina i nježnog i grubog.
Osjetićeš vjetar sa hladnih planina,
kad umoriš život pored nekog drugog.

Kad nadođe miris ljeta, u kišno popodne
i znakovi šareni što naprave dugu.
Znaj da mi je žao, što te nisam poveo,
putovanjem plavim uz nebesku prugu