Sazvježđa u noći, zamke su za tužne.
Prođe mi samoća, kroz moj svaki dan.
Moja mora silna, sad su lokve ružne,
iz očiju mojih stala su na dlan.

Nisam iskren, znam da je još volim,
prazne su mi riječi, moje pouzdanje.
Sve redje ozdravljam od tolike boli,
sudbina je samo, vječno ostavljanje.

Nosim svoje juče u sutrašnji dan,
ako meni ikad kreneš, vrati se pred zoru.
Za uho ti poljubac, ostavih u san,
na dlanu da vidiš, ljubav u mom moru.

Kako da sam srećan, kad sam stalno loše?
Kada spavam budan, iz noći te sklanjam.
Putokazi mojih želja kajanjem se troše.
ako kreneš, nađji me gdje nas dvoje sanjam.