Te zime, tog petka sjećanje oživi
nemoj usne poljupcem bezveze da ljubiš.
Sve što je u pravu, lažima se krivi,
strašljiv je taj sanjar sa kim dane gubiš.

Evo ti probaj, ja sam sreću pekao,
dodir nek’ se miješa uz ukus ovakav.
I vuku sam davno u oči rekao,
da biće kao ja, i krvav i dlakav.

A ovaj svijet plavi, stvorilo je nadanje,
sve je ravnoteža, kad leti i tone.
Plod jeseni je život, osuđen na padanje,
pa slike iz oka, brzo uspomenom zvone.

Drvored tog kestenja stalno grli vjetar,
i sve željene košulje, jednom se obuku.
Udaljenih zvijezda, snovi su kapetan,
jer kad čovjek postaješ, savjesti se tuku.

Osjećanja zaključavam nek’ ih tama čuva.
I u vis sad bacam, ključić od kamena,
neka drugi nađe, taj vjetar što duva,
jer ja sam rastanak, sa kraja ramena.