Još ja tražim svoje snove kroz budna lutanja.
Neskladno je svijet plavi poređao oblike,
misao se vijerno kune zakletvom ćutanja.
Zar ti mislis da poznajem svaku boju s’ moje slike?

Zid na temelj jednog „neću“, inatom smo zidali,
isto su se stada strasti kretala planinom
i čežnjive oči duše, nadom smo vidali,
a rastanci zreli ljudi, svak’ svojom tišinom.

Sada ćuti moje vrijeme, ćuti jer te voli!
Svoje muke ja sam svojim mukama mučio.
Od milion kapi vode moje su od soli,
kroz oluje i kroz sunca ništa nisam naučio.

Zašto viječno znaš da kunes to što sam ne umiješ?
Cipele se izuvaju pred svakom obalom.
I listanje i blistanje katkad ne razumiješ
uvijek se bez istine sudilo odanom.

Moć je samo strah od sivih vremena.
Kad zaključaš vrata, zaključaj da se vratiš.
Slutnje rode ljubavi iz suvih sjemena.
Sve je prosto kao što prosto ti ne možeš da shvatiš!