Prepolovi želju, viđećeš da možeš,
napori u veni, nek’ su na vrhuncu.
Ono što postoji, nek’ se živo javi,
u talas zaroni, obraz tvome suncu.

Neka u toj njivi, rodi sve sto hoce,
ovih vrana krila, kruže uvijek isto.
U rađanju nikad nije jedno voće,
samo suzom obrazi operu se čisto.

Utjehe su traganje i srećnom i tužnom,
nije čin rastanka razdvojio misli.
Porazno je lijepoj, da se zove ružnom,
zubi kad zabole, istinu su stisli.

Razumjećeš ovo, kada tebe snađe
budi srećan ako išta ti je jasno.
Veliko je ništa, kad te opet nađe
i mladosti tanjir, kad omažeš slasno.

Utjeha je hladna u srebrenom zvonu
Suza lijek svemoćni, za sav život takav.
Ljubav žuta svira u šarenom tonu,
da zagrljaj želiš, topao ovakav.

Nema tebi, bez tvog šuma rijeke,
obraz imaš, tek kad ga slijep vidi.
Kad se nadaš, istine su meke,
jer se gladan obraza ne stidi.

Budi srećan, čuješ li budalo,
opjevan si u pjesama trista.
Od svih njiva uvijek je ostalo,
da se hrani, opet želja čista.

Nemam tebi. ja pametnu reći,
nisam sebi umio pomoći.
Velik budi, da bi bio veći,
slijepom nada, usmjerava oči.

U zaključku život nije riječ, već tačka
okrugla me uvijek, dovuče za stolom.
Od biranja pravde, uvijek jedno drijema.
Dal’ je tuga sa osmjehom il’ sreća sa bolom?

Ova čaša moja, sad u tvojoj je ruci,
ogledalo božije sve će da postidi.
U sreći smo sami u prepunoj luci,
ne zna rijeka, tokom kog će sve da vidi.

Sad su stala sva moja stradanja,
izlijecio dušu jednom željom malom.
Moja cijela tačka uspjeh je padanja,
što me ljubav davi, tim sunčanim valom.