Razumjeću noći u kojima te nema,
tim mirisom samo odeš, i opet razbudiš mi glavu.
Moja želja da mi duša u tvom snu drijema
i kad dišem za oboje, da nisam u pravu.

Ja još uvijek, crtam mjesec u bajatoj vodi,
razmišljam o onom, što mi oči vide.
Nikad nisam muški, razgovarao s Bogom,
kad usne mi, noć od čežnje postide.

Ruka mi je slaba i takva mi neda,
da sve ovo sklonim iz mučnih stradanja.
Da putovanje zaustavim, il’ se samo, preda
Čudno vrijeme da tinja iz čudnih nadanja.

Lažeš li imena ti, kroz te oči slane?
Lažeš ljubavi i o ljubavi sve!
Te su suze, kroz let iste vrane,
stvorile mi tugu, rane-ožiljke.

Umorio sam život koliko te želim,
otisci su tvoji, golo rečno dno.
Ovo vino trag je koji dijelim,
sa lažima prostim, vrlo iskreno.

Nadanje miriše, na prezrelu ljubav,
da mi nije nemira, odlazak bih bio.
Svako mi je pitanje te tišine udav,
ludačko je vrijeme jer kajanja se smiju.

Počelo da sazrijeva, dođi mi u ljeto,
naslikaj na prozoru usne i osjeti muku.
To jutro nek’ ostane uspomeni sveto,
mjesec iz te lokve, nek’ obasja luku.

Pa da i ja gledam, tu širinu neba,
osjećaj kad lebdim, na rukama Boga.
Nikada nisam uzeo, više neg’ mi treba,
a sad mi treba malo i manje od toga.

Pa presrećan obasjan, a nisam sa tobom,
da ne grizem sebe, što bijednika neće.
Pohlepu da pošaljem njoj sa drugim bogom,
i napunim ruke, dobre prazne sreće.