Čudo je razum. Čudo je ljudska razumnost i pribranost, kada može obuzdati
obezglavljen i razjaren bijes u čovjeku. Kad razum može bijes ljudski sputati ko
bijesno goveče. Kad mu može stati isped njegova bijesna koraka i ne dati mu tako
bezglavom da se rastrči, poara tuđi život ili tuđe nenadanje.
Čovjek, kada ga oduzme bijes da može tada zalediti sebe, a onda da se iz takvog sebe
može izvući, pa se izmaći par koraka unazad i sagledati se vidio bi nešto zbog čega bi
sebi duboko zamjerio i tada pribran i razumom naoruzan savjet bi sebi dao, uz veliku
molbu da to više nikad ne čini.
Razum je boem i gospodin. Razum je raščupan a kad zatreba glatko začešljan. Razum
je mangup, a mangup je sluga svojoj inteligenciji dok je budala svojoj inteligenciji
gospodar.
Svako ko je potrčao ka svojoj odluci, prije nego li je od razuma savjet zaiskao, taj se
potanko kajao. Cijeli svoj vijek je u sebi molitvu zubima krcao.
Junaštvo je bijes paralizovanog straha, a kad junaštvo presudi svakoj Božijoj
zapovjesti ponaosob onda je dockan za razum i opstanak, pa sve da se sve od tada
zacijeliti može, a ne može.
Onaj junak koji postade i vladar, tome je razum uvijek rep čepao. Taj se nije prsao
tamo gdje mu je prsima bilo usko. Taj nije išao tamo gdje se mogao ugasiti, već je
išao tamo gdje njegov sjaj može jače zasjati.
Razum je kap soka u užarenoj pustinji kojoj je ime bijes ili ljudski rat sa ratom.
Od tih bijesnih, ali smiješnih ljudskih predstava Bogovi su dobili po dvije rupice na
svojim obrazima koje su odmah nazvali smijalice.