Svaka nova zora nove misli ima,
a oči su biseri od najboljeg pogleda.
Jedno ljeto tamburu u srcu mi štima,
a da sok od ljubomore nečeg lijepog ima.

Pa da pobijedim snove,i zarobim viteza,
da istjeram jelene iz tih gustih šuma.
Da postanem ukras, na njenoj lepezi
i opametim čekanje, kada siđe s uma.

Otkako te nema, sve te više ima,
gladna su mi sjećanja u zagrljaj sjela.
Misli mi ugarci, život oblak dima.
Sjenke od nadanja, sad su moja tijela.

Slutnje su mi riječi, u noći od straha,
sve to nedohvatno, željom se obuklo.
Rijeke su crvene uz put divljeg daha,
a patnja mi plamen, sjećanje podmuklo.

Mostovi se smiju kada njima hodim,
ne znam što mi stojiš na desnom ramenu.
Crna kosa talasom, uspomenu vodi,
da zakljuca tajnu u mekom kamenu.

Svi zapisi moji, nisu plačne tuge,
ni okeani nisu mučili misli utopljene,
prazna su mi neba kroz šarene duge,
to je moje platno slike uramljene.