Nisu važne bore što je s mukom stekao,
istinu je tajne za sebe sačuvao.
Koliko je zora noću budan čekao…
Dječak da ne sazna – u glavi mu gruvali topovi,
dok je maleni čupavko šarene balone duvao.

Stijena je kamenčić cijelog vijeka moga.
Njih dvojicu zagrljene provlačim kroz prste…
To je ono čojsko što mi je od Boga,
taj je starac dječak, zub od iste vrste.

Često sanjam more od neba da razdvojim.
Sve ptice da zažmure dok ribe uzlete.
Svoj kamen iz cipele snažno tad da zagrlim,
Jer u desnoj sam, sam starac, a u lijevoj dijete.