Za sve je ovo, naše sunce krivo.
Za slijepo vrijeme, što sada teče.
Samo je sjećanje ostalo živo…
Pa, svaka svjetlost ko so me peče.

Za svaki osmjeh ..
Za svaku nadu ..
Kriviću samo našeg sunca sjaj.
Kome da letim u ovom padu,
i kome ću biti srećan početak,
sad kad sam našeg početka kraj?

Moja neprestana umiranja – moje strehe
i tvoja glasna zelena nadanja ..
Samo su suncu poznata ušća,
naše duboke presušene rijeke.

I red je da ti to jednom kažem ..
I red je da i meni jednom kažem.

Za sve je ovo naše sunce krivo!