Gledam te, razmišljam i pitam se: „Kako umjeti živjeti sa tolikom ljepotom koju imaš?“
Teško je biti lijep i očima i duši. Ti imaš, da će još trun više ljepote i što oči mogu viđeti i što duša može
osjetiti.
Moglo bi se živjeti sa tobom, ako bi stalno bio u pomisli da ne živim sa tobom i da mi ništa ne značiš.
Moglo bi se sa tobom živjeti kada bi na sebe gledao kroz tvoje oči, a ti me ista vjerno i pomno gledala u
oči. Muzika si… Pokrećeš igru na prstima. Posebno si zvono pristigle poruke na mom telefonu.
Moglo bi se živjeti sa tobom, da ovo muško u meni nije uvjek u pomisli da će te izgubiti. Da ovo muško ne
strahuje za samog sebe i to šta će i šta bi nakon takvog nečeg? Da li bi sebe ikada umio zaljubiti toliko?
Moglo bi se i sa mnom živjeti, ali tek za par godina. Osjećam da mi još toliko treba da se prikupim i nalik
čovjeku spremnom za život načinim.
Nisam sam. Cijela moja generacija je takva. Nije nam ni nevolja. Dok smo u gnijezdu bili rasturio nas je
barut devedesetih, a kasnije nas usitniše naša sopstvena visoka mišljenja o samima sebi.
I sada smo svi genijalci, ali ljudi koji najmanje liče na inžinjere, umjetnike, doktore, komunalne radnike,
muževe, očeve-sinove. Ali nas ipak zovu ljudima, ako ne uvijek onda barem na političkim izborima dok na
biračkom spisku traže naše ime i prezime, tu nas često oslove i sa riječju „gospodine“.
Okrivili smo sve na svijetu što nismo nikada imali šansu. Sada se šansa stidi nas što smo imali život.
Ima par ljudi iz generacije koji su uspjeli. Oni kada vode razgovor sa bilo kim izbeče mu se pravo u oči,
valjda da laž ubijedi strah da je istina. Oni i spavaju otvorenih očiju. Tako čuvaju stražu jer i sami znaju da
snovi moraju biti uništeni, prije nego želje stignu do njih.
Moglo bi se sa tobom živjeti, samo da nisi toliko slijepa i da hoćeš da vidiš da još sa svojih rana tolim
svoju žeđ.
Mogli bi skupa živjeti, još kako… samo da se saberem i sakupim malo, rekoh ti za još koju godinu.