Pravac često zna iskriviti put. Nema te toplote koju zima jednom barem smrznula
nije, isto kao što se svaka zaleđena santa otopiti mora. Uvijek su dva koraka nosila
tIjelo. Jednim korakom da kreneš, a drugim korakom prvi da ubrzaš. Sve je na pola, a
sve tako zajedno.
Ako ćutiš već si nešto naumio.
Ako kažeš već si nešto obećao.
I kada bih sada ja nacrtao tri tačke(…), da li bi ti koji ovo čitaš umio sebi odgovoriti o
čemu sada misliš dok ćutiš i ove tri tačke gledaš?
Prestup je svuđe isti, pa ga napravio vrhom obuće, nepoštovanjem znakova ili svojim
pomislima. Kud god se okreneš oko sebe stoje dignuti zidovi uvis, ali ne obični zidovi
već zidovi ljudskog grijeha. Ni za jedan zid čovjek dorastao nije. Nije mu ni dato da
vidi šta je iza zida i ima li tamo uopšte života. To je i natjeralo čovjeka da u jednom
dijelu svoga uma izgradi riječ “nadanje”.
Ljudsko nadanje je kao i on sam. Čovjek i nadanje su iste visine i težine. Nadanje mu
je jedino što može da nasluti i u šta i uvijek i sam sumnja. Nadanjem se zaklinje i kroz
nadanje sebe kune. Nadanje je čovjeku i drug i Bog. Nadanje ga prije svih svako jutro
budi i u san poslednje odvodi. I uzalud grči svoje obraze, bora čelo, uvlači oči pod
slani plašt kapaka, kad mu nadanje ne da da poklekne i odustane pod tovarom
životnog tereta. Svako jutro čovjek sebi prizna ono što uveče porekne, jer je nadanje
i bol i zagrljaj.
Nije lako lepršavo misliti o svojoj budućnosti. Nije lako ni vraćati sjećanje na svoju
prošlost. Rađaće se još barem pet života u ovom jednom koji će smrt lansirati daleko
u zaborav od ovog svijeta i to zauvjek.
Šta će se zvati po tebi?
Šta će pisati i koliko će sjećanje na tebe ovaj svijet poslužiti, to ni sam Bog ne zna.
Nema prazne tuge, a ni pune sreće.
Sve je na pola, a sve tako zajedno.
Razumjećeš da nisi uspio potrošiti dane već su dani trošeći godine potrošili tebe.
Shvatićeš da kraj ne postoji, da ga nikada nije ni bilo, jer su počeci neuporedivo jači
od svih krajeva.
To što si bježao, pa budala si bio.
To što si čekao, pa budala si bio.
To što si tražio, pa budala si bilo.
To što si postao, bore naborao, život si bio. Sve što si trebao biti su misli, a misli su
sloboda, Jednostavno si trebao biti dan i noć. Ona slobodna zvjezdana noć i nikada
oblačan i kišovit dan. Trebao si biti sjenka svom nadanju.
Govoriš mi da si čitao mnogo knjiga i da si sebe u njima često sretao ali da sebe u
njima nikada nisi pronašao. Umjesto da si napisao svoju, ti si cijeloga života tuđu
knjigu nosio pod mišku.
Sad već nije ni moralno ni etički priznati da si svoje nadanje podcijenio.
Čujem majčin glas. Vrijeme je za ručak i sigurno je to razlog zašto me zove.
Odlazim zauvijek i nisam dužan da ti se izvinim što sam ti tek sad prizao da sam
mogao biti tvoja mladost.