Ja od straha mislim da si predaleka,
ljute su te kiše koje pamet mute.
Čovjek je ko jagnje, strepi kada čeka,
kad ogromni koraci odmore da ćute.

Samo treba misli prepustiti smjeru…
Ja I sjenci prepoznam oči dok po zidu priča…
Rijeke plove k moru po so za večeru,
znam ja na kog liči lice mog vodiča.

Svom ćutnjom prepoznam da ćutimo blizu,
zbog tebe sa bijel kroz magle lukave
i sve čeznje usnama toplu nadu grizu,
da te nikad moje želje na miru ne ostave.

Kad ožive sjećanja-tišina im ruke dira…
I bezdan u sutonu osjeti dubine…
Zar se bijeg od ljubavi bez usana svira?
Il’ je moglo sve skroz bliže kroz iste daljine?