Istina tišine, spava u toj laži,
i jako je brza, brza kao strijela.
Slane noći od talasa, u očima vlaže
ta šarena sjećanja, sad su prazno bijela.

Nekako je moranje, izgubiti sve
i sve lijepo vratiš, jer to nije tvoje.
Sreću, tugu, visinu, padove,
i laž o moranju, da živis u dvoje.

Svitanja se poklope, sa svjetlima voza,
sudbine se bore život da sputaju.
Budan ćeš da spavaš, na noktu svog loza,
budućnost je trampa, snova sto lutaju.

Laž se vidi najviše, kada je skrivena,
sloboda je cilj u životnoj želji.
Čaša je bez tajni, kad je ispijena
a pitanje žilet, kad odluku dijeli.

Ja udišem vrijeme, od kad tebe znam,
sad sve ima smisla, vise ga ne mucim.
I svaki put imam, to sto uvijek dam,
ljubav je nauka koju sada učim.

Neceš sresti proljeće, kad nisi zaljubljen,
ni uviranje, ni vrenje, ni prelijepe dane.
Samo si pronadjen, u ljubavi izgubljen,
jer život je kompletan kad u kofer stane.