Ja ne moram biti svjetlost nekog novog dana,
i ta kopča ne postoji koja dvoje spaja.
Pet sam punih proljeć isprao sa dlana
da bih stig’o do dva tvoja I tri moja kraja.

Eho koji čujem lijevo je od mene,
zar rastanak samo znači da te nemam više?
Ja sam želje mogao piti s rijeke presušene,
ali kako da zaplovim, kad tu rijeku s lica brišem.

Tvoja kosa zidom plovi mjesec kad je pun.
Tvoje malo na još tanje naučim da dijelim.
Sve bisere duše mijenjam za tvog pjeska trun,
baš svi grijesi tad se skupe u moj čaršav bijeli.

I svašta je moglo u tom tvom ne mogu!
Dah na rubu čaše vrisak je mog nadanja.
Nisu mi bez rana ni koljena poslužila Bogu,
tada gluvom Bogu svih mojih stradanja.