Samoća kada dođe, s njom možes da pričaš,
da joj namiguješ, da se sa njom smiješ,
da joj sve pročitaš što u sebi pitaš.
Samoća je gužva gdje iskrenost kriješ.

Ona sama ode, a uvijek je tu,
i svakog dodirne, istinu da shvati.
Ona je što jesi u tom ogledalu,
samoća je savjest što te uvjek prati.

Sastojci samoće, preskupi su ovdje,
u njenom se krugu, pogledi ne važe.
I ta boja magle sa odlukom dodje,
i pobijedi istina sve laži, što laže.

Tu ne pričas meni, jer tu mene nema,
tišine uvijaće zidove tih hodnika.
I umićes istine nadanjem što drijema,
jer samo je nevjera, vjera za vjernika.