Ostavljene stvari putuju po mraku,
da boluješ tiše, tiše nego pogled.
Ne mogu se riječi loviti u zraku,
sa sudbom se dijeli i usamljen čovjek.

Kratke su godine, sjećanje kad leti,
boravak tih koraka, čuje se po kiši.
Dan je mala strijela u životnoj meti,
moraš biti velik, da bi bio viši.

Neka tvoje oči, jednom mene nađu,
ne znam da li plaču vrbe u tvom kraju.
Promašene ljubavi prelako se snađu,
kad zavole laži u svom zagrljaju.

Zakoni su moji, sada vrlo jasni,
molitva u rukama zarobljena leži.
U tišini šapati, baš su jako glasni,
vraćanje je put gdje se stalno bježi.