Postoje stvarnosti mjesečevih strana
one su tišine i skroz crno bijele.
Onda kada ptice bez svojih su grana,
i kada se sreće na dvije tuge dijele.

Postoje minuti u toj maloj tajni,
kad su želje jake kao kišne rijeke.
Od šarene jeseni, majevi su sjajni
želje kad požele te šetnje daleke.

Teško je bez tebe sačuvati mir,
i toplini hladnoj naći sličan strah.
Teško jer misao samoće je hir,
tvrđava bez vrata posjed je na dah.

Opuštena jeste s pitanjem tišina,
makaze su pruge i moje i tvoje.
Nemoćna korača te žene daljina,
da sačuvam sreću od tuge za dvoje.

Zar je bitan razlog kada rane liječiš?
I izvoru voda može da nestane.
Srcem to što ljubiš kad razumnog spriječiš,
da savladaš mir u ratu da ostane.

I ostaće u tišini sve na ovom svijetu,
ja tražiću skriven tu nađenu tajnu.
Da u nebu nadanja osvojim planetu,
i s osmjehom klovnu vratim ovu suzu sjajnu.